Ulazim u kafanu s prijateljem pušačem. 

Odjednom je ta odrednica postala bitna u našim životima, još juče nije bila tako važna. Sad se dijelimo na pušače i nepušače. Nervozan je. Nervira ga to ludilo oko zabrane pušenja, ali se suzdržava od dodatnih komentara. Biramo dio za pušače. Ja sam nepušač, ali prilagodiću se i novom zakonu i prijatelju. Oduvjek sam ljubomorna na tu strast, koja ih ne sputava da se mrznu ispred kafana ne bi li zapalili još jednu cigaretu, i još jednu....i još jednu, a svaka je „posljednja“.

Kroz sive navlake od dima koje su kafanu podijelile na dva dijela i vizuelno i „po zakonu“, ipak, zapažamo ko prolazi i kako izgleda. Sve je u staklu i sve je na izvol'te, i kod pušača i kod nepušača. Dim pravi iluziju da smo u pozorištu, ali na jeftinoj kič predstavi...

Nakon lakih "kafanskih" tema on mi skreće pažnju da ne učestvujem skoncentrisano u razgovoru i da rasijano "zvijeram okolo". To je tačno. Nisam skoncentrisana. Ne zato što me ne zanimaju teme već zato što mi ovo „oštrenje percepcije“ po kafanama skreće pažnju sa tih tema na razne „izložene“ noge, grudi, usne, nadograđene uvojke, nokte, trepavice...Ženske...

Hvatam sebe u čudnim komentarima i napadnom buljenju i trudim se da se skoncentrišem na razgovor. Nastojim da mi promakne bar jedan „primjerak“ koji šeta svoj novi stajling za vikend. Pitam se zašto ih tako gledam. Zašto tako komentarišem? Je li u redu da sam i ja- žena sa ove druge strane u kojoj muškarci rezgledaju i ocjenjuju „izloženo meso“? Onda shvatam da su dijelom u pravu kad kažu: pa same ste krive...

Ove žene žele da ih svi mi tako gledamo, jer ove žene su zbog toga prošetale gradom i ove žene se „naročito ističu“ upravo time što nas nervira. Ispratile su trendove do posljednjeg slova i naravno da će to i da prezentiraju. U tome su najbolje i pogledi ih hrane, a kad je već tako zašto bi muškarci sebi uskraćivali „prijatne prizore“?

To je kao sa televizijom, ili isključi ili gledaj, nema trećeg...

Svako ima pravo na svoj izbor- kako nas uči savremena demokratija. Pokušavam da vjerujem u to.

Koji je moj? Tvoj? Njegov? Izbor?

S „plitkih sadržaja“ lagano prelazimo na ozbiljnije teme. Komentarišemo moj doktorski rad.

„Budim“ se i pažljivo slušam. Kažem mu usred razgovora:

Samo da znaš, ti si prvi i zasad jedini pročitao taj rad, nije još završen, ali...

Važno mi je što misliš jer ti nisi iz umjetničkog svijeta i tvoj komentar će mi biti zanimljiv. 

On počinje: Sve sam pročitao, čak sam „te“ čitao u avionu dok sam letio za Antaliju. Potpuno sam zbunjen, ali i ti si zbunjena koliko vidim.

Koncentracija mi se popravlja, kreću kritike...malo konstruktivne prepirke uvijek dobro dođe da razbije monotoniju.

On nastavlja: Rad je vrlo pesimističan.

Već se crvenim i krećem da se branim: Pa što ako je pesimističan? To je moj stav!

Neću valjda tuđi stav da iznosim u svom radu?!

Kako da ne budem pesimistična?! Hoćeš da ne zapažam pojave oko sebe?!!!

On nastavlja: Da, naravno, u redu je to kao stav, ali daj neki zaključak, ponudi neko rješenje, đe je izlaz? Koji je tvoj izlaz? Uđi ti u onaj stoni fudbal i daj neki gol...

Već padam u vatru: Ja da dam gol??...nisam ja iz te priče, nisam ja jedna od tih igračica iz stola i iz tog stereotipa! Kako ja da dam gol? Ti ništa nisi shvatio...

Moraš da vidiš izložbu uživo, nije to poenta....režim na njega već pomalo razočarana jer razgovor ne ide onako kako sam zamišljala.

On mirno kaže: Pa baš zato što nisi.....

Daj bar nešto reci...je li u redu struktura rada? Je li suvoparno i dosadno ili zanimljivo? Što fali? Kako je napisano??? Što sad zaključak, izlaz, rješenje, nađi ga sam...što bih ti ja nudila rješenje??!

Razgovor je nastavio da mi se „vraća“ i nakon kafanske razbibrige... Riječ "izlaz" i riječ "rješenje" odzvanjaju u glavi pokušavajući da se zakače za kap optimizma ili zrno svjetlosti...

Kako???

Shvatam da je bio u pravu.

Sasvim u pravu!

I iz Pušačkog i iz Iženjerskog...i iz Muškog... ugla.

Ja moram dati gol na tom terenu gdje nepomično stoje moje silikonske barbike i smjerne supruge- majke, ako ne u ovoj utakmici onda u nekoj drugoj...

Možda baš u ovoj jer druge neće biti...? Ja moram dati gol protiv stereotipa i mediokriteta!

Ne nudim rješenje nego nudim borbu na terenu od stakla, po muškim pravilima....naravno...

U ovom svijetu svako ionako za sebe daje gol... danas ćeš ti, sjutra ja... 

Dajem gol za Umjetnost, makar nikad od nje ne zaradili ni jednu paru u ovom svijetu od para.

Skulpture pravim od šećera i istopiće se na izložbi...

Dajem gol da se zapali televizor koji prikazuje silovanje čovjeka nad kojim kliču divlje pomamljene horde polusvijeta, a političari odobravaju.

Dajem gol da se vratimo prirodi i nekim zaboravljenim knjigama i nađemo mir.

Dajem gol da na plaži, bez suncobrana i kreme za sunčanje gledamo u tirkizno more u koje ne uplovljavaju kruzeri.

Dajem gol za Dušu koja ne može bez Tijela.

Dajem gol za Tijelo koje ne može bez Duše.

Dajem gol da se čuje Krik. 

 

April, 2012.